Danas na tržištu postoji sva sila varalica za lignjolov. Nevjerojatna je različitost njihovih oblika, boja, kocepta uopće. Ali, što je više varalica, manje je liganja. Često moj stari zna reći, “Eeee, da mi je ovo bilo imat u ono vrime!“ Liganja je bilo nevjerojatno puno, lovile su se na svakakve gluposti, jer normalnih varalica skoro da nije ni bilo. Danas imamo varalice kakve god možemo zamisliti, ali liganja je malo. Ipak, oni najuporniji, uz vlastiti napredak u znanju te trud u primjeni novih varalica i tehnika, uvijek ulove liganja za sebe, prijatelje, rodbinu, ili pak za svoj bazen sa živom ješkom. Kako se snaći u svom tom mnoštvu varalica? Ako ih malo bolje promotrimo, dolazimo do zaključka da konceptualno postoji 4 osnovna tipa varalica za lignjolov. Ta četiri različita koncepta imaju svoju nomenklaturu, nazivlje, a primijetio sam da tu kod mnogih ribolovaca dolazi do raznih zabuna i miješanja imena. Pa tako razlikujemo peškafondo, skosavicu, mrkvu i rapalu.
Najstarija i možda najpoznatija lignjolovna varalica je peškafondo. To je olovna imitacija ribice, presvučen je tkaninom koja može biti različitih boja, a na kraju peškafonda se nalazi vijenac od savinutih inox iglica kojim kačimo lignju za krakove. Peškafondo je prvotno nastao kao oblikovani komad olova, nalik kakvoj manjoj ribi. Položaj u moru za vrijeme lova mu je okomit, tako da visi najlonom zavezan za oko ili alku na jednom kraju (rep imitirane ribe) a na drugom kraju (glava) bi se umetao cijeli niz udica ili igala, kojima bi se zakačila lignja nakon što ribolovac skosne kad lignja primi peškafondo. Onda su se ti peškafondi počeli bojati raznim bojilima, oblagati namatanjem konca ili presvlačenjem tkanine. Boje su varirale, od raznih kričavih, do onih prirodnih, imitirajući stvarne vrste riba kojima se lignja hrani. Čak su se nekad prodavali ”goli” olovni peškafondi, koje bi ribolovac sam po svojoj želji obložio tkaninom ili koncem. Tu je kreativnost i umješnost ribolovaca dolazila do izražaja, jer ne daju svi dezeni iste rezultate. Jedno vrijeme hit je bilo veliko crveno oko na bijelom tijelu, a ono i danas daje dosta dobre rezultate. Onda su se peškafondi počeli oblagati ribljom kožom, i to onom bugve, lokarde, skuše, brancina ili pauka (ranja).
Najbolje rezultate su davali peškafondi presvučeni kožom pauka, toliko, da se danas proizvode peškafondi presvučeni tkaninom u tom dekoru. Peškafondo služi uglavnom za nešto dublji lov na mjestu, ili puštanjem niz vjetar. Sistem je takav da se na kraj najlona veže spomenuta olovna varalica, a onda se sve iz barke spušta do dna. Sistem se drži zategnut -podignut pola do dva metra iznad dna, tako da peškafondo svojim iglicama ne zapinje za dno. Cijelo vrijeme se skosa, po jedan skos svakih nekoliko sekudi. Skosevi ne trebaju biti veliki, kako se to nekad radilo, već su uglavnom dovoljni kratki skosevi, zglobom šake, po desetak, petnaest centimetara. Lošinjani imaju tehniku tako bacaju peškafondo iz broda horizontalno što dalje mogu, a onda skosaju dok peškafondo ukoso tone, opisujući četvrt kružnice. Najbolje se lovi oko zalaska sunca, u sumrak sve do mraka. Noću ako ima mjesečine lovi se slabije, međutim, ako nema mjesečine, odlični rezultati se postižu lovom pod feral/sviću ili ispod mora osvjetljenog halognekom. U zimskom periodu se može loviti tijekom cijelog dana, posebice kroz popodne. Lovna dubina varira, ovisno o godišnjem dobu i dobu dana. Generalno je pravilo da je lovna dubina veća što je svijetlije/sunčanije, dok se pred kraj dana kako se lignja polagano primiče kraju - lovi pliće. Slično je s temperaturom mora, ljeti se lovi dublje, dok zimi lignja dolazi u većim masama u pliće. Tako da za lov na peškafondo dubina varira od nekih 15 pa sve do 70 metara, rijetko pliće, odnosno dublje. Najbolje pozicije su veće uvale, prolazi između otoka u kojima nema jakog korenta, blaži (ne strmi) brakovi itd. Među pustim bojama peškafonda na današnjem tržištu, danju se među ribolovcima koriste zeleni i plavi, noću crveni, bijeli i narančasti. Moji favoriti su bijeli zeleni i narančasti. Ljeti, kad su u điru lignje domačice, dobri su i mali šareni peškafondi, koji po sebi imaju i zelene i narančaste boje. Zimi su bolji veliki bijeli, s crvenim detaljima (npr. oko).
Za nešto plići lov u pokretu kao i za lov s obale izmišljena je skosavica - plastična imitacija ribice, obično presvučena tkaninom raznoraznih boja i uzoraka, s krunicom (vijenac) od iglica koju ustvari imaju sve vrste varalica za lignjolov. Za skosavicu je karakterističan olovni stabilizator s donje strane ispod očiju, koji ju drži u pravilnom položaju i daje joj laganu negativnu plovnost. Skosavica za razliko od peškafonda, u moru stoji u horizontalnom položaju, baš kao i ribe kojima se hrani. Od peškafonda je u prosjeku nešto duža, a i zašiljenija je na krajevima. Ističu se plastične oči, ispod kojih se nalazi komad olova u ulozi stabilizatora. Olovo se može rezati tako da se “naštima” kojom brzinom će varalica tonuti. Skosavica je u svom obliku malo iskrivljena, tako da ima karakterističan rad za vrijeme skosanja. Mogu biti izvana plastične, ili pokrivene tkaninom. Obzirom da je lignja osjetljivana opip, bolje rezultate daju skosavice presvučene mekim platnom, tkaninom. Ova varalica se koristi za čak tri tehnike. Meni osobno najdraža tehnika je lov skosavicom iz broda, gdje cijela tehnika kao i konstrukcija kojom se lovi nose naziv po varalici. Nekada puno zastupljenija, danas je ova tehnika među mlađim generacijama ribolovaca zapostavljena ili nepoznata. Sve ju više potiskuje panula, kojoj je i slična, barem što se tiče konstrukcije. Naarmani sistem izgleda ovako: skosavicu vezujemo na 5 metara dug predvez tankog najlona. Što tanji to bolji, a opet, s druge strane, dovoljno jak da spasimo skosavicu kad zapne za travu. Najčešće koristim 0,24 mm. Slijedi zungulin kojim spajamo predvez i osnovu debljine 0,30-0,60 mm. Debljina same osnove, kao i kod panule, ne utječe na lignje, pa izaberite vama ugodniju varijantu. Ne volim da mi pretanki najlon reže prste, pa koristim 0,50 mm, koji mi najbolje leži u ruci. Iza zogulina prema motovilu se stavljaju olovnice ukupne težine od 20 do najviše 100 grama. Na svoju skosavicu stavljam 12 olova od 3 grama, i to tako da je razmak između prva dva (koji su bliže predvezu) 10 centimetara, a svaki sljedeći razmak između dva olova je za 3 centimetra veći. Dakle, razmaci redom idu 10 cm, pa 13, 16, 19, 22 itd. Poslije zadnjeg olova slijedi mali zungulin iza kojeg ispuštam u more još 25 metara osnove. Najbolje je da kad pravite konstrukciju za skosavicu da označite tih 25 metara s običnom gumicom koju navučete preko motovila okomito na smjer ostatka najlona na motovilu. Lovi se u pokretu a brzina povlačenja je u prosjeku nešto manja nego kod lova panulom, od pola do maksimalno 2,5 čvora. Može se loviti vozeći paralelno s obalom, ali pravi lov skosavicom se zapravo izvodi drugačije. Najbolji način je na poziciji od lignje voziti u krugu promjera 15-50 metara, ovisno o konfiguraciji terena. Vozi se tako da se u dijelu kruga koji je najbliže kraju ne ide u pliće od 4 metra, a u dijelu kruga najdaljem od obale ne prelazi 20 metara. Znači da će po logici stvari na strmijem terenu krugovi biti uži (promjer 15 m) nego uz obalu koja se blago spušta u dubinu (promjer kruga do 50 m). Puno je bolje da se vozi na trzajeve - što znači da motorom (ili pentom) zavezete dok ne postignete brzinu od 2 čvora pa stavite u ler dok ta brzina ne padne na pola čvora, da bi potom opet malo zavezli. Na taj način skosavica svako malo ide gore, odnosno dolje, i ima rad koji je ubitačan za lignju. Upravo to tonjenje i dizanje skosavice, koja kruži i u jednom dijelu kruga ide prema obali, a u drugom od obale prema dubini, neodoljivo privlači lignju. U tome je tajna skosavice!
Druga tehnika upotrebe skosavice je lov s obale, a lovi se tako da se rukom ili štapom što dalje od kraja zabacuje na najlon vezana skosavica. Nakon što skosavica padne u more, pusti ju se da potone u po dna, a onda se počne privlačiti, bilo jednolično, bilo u skosevima. Neki ju puštaju da potone do dna, pa tek onda lagano vuku, održavajući je na dubini u blizini dna. Treća tehnika lova skosavicom je izmišljena za lov sipa. Konstrukcija se sastoji u tome da se na alkicu na nosu skosavice (za koju se veže i najlon), zakači kopčom jedno olovo težine 30-120 grama, ovisno o terenu, dubini i preferencijama lovca. Cijeli sistem se spušta na dno, i povlači cijelo vrijeme po dnu. To se može izvoditi tako da vas vjetar nosi, ili da vozite (svako malo zavezete) motorom/pentom. možete se na terenima do 15 m dubine i usidriti pa zabacivati oko sebe i lagano vući po dnu. Za boje skosavice vrijedi otprilike isto što i za peškafondo, a sitne cake i varijacije na temu ostavljam vama da otkrivate.
Treći tip varalice je lebdeća skosavica, takozvana mrkva, koja je vrlo slična skosavici od koje se najviše razlikuje po tome što nema olovni stabilizator, lakša je, u moru lebdi, ili ima vrlo malu, neizraženu pozitivnu ili negativnu plovnost. Mrkva je od skosavice oblikom samo neznatno drugačija - nije onako zakrivljena, tj. simetričnija je. Što se tiče ostalih karakteristika - materijala, boja itd. - gotovo je identična skosavici. Kod mrkve najviše dolazi do izražaja učinkovitost mekoće materijala s kojim je presvučena, tako da birajte one od najmekših tkanina. U novije vrijeme su se pojavile i silikonske mrkve. Tu obavezno trebam spomenuti i varalice za tataki tehniku, koje svojim oblikom, veličinom i materijalom pomalo odudaraju od ostalih varalica, ali su one po svom konceptu ništa drugo nego mrkve, pa ih zato ovdje i spominjem. Mrkva kao varalica se najviše koristi u lovu na mjestu, u kombinaciji s peškafondom. Obično se na sistem s peškafondom pola metra do metar iznad njega veže mrkva. Vezuje se na osnovu preko kratke najlonske pioke, nešto tanje od osnove (ako mrkva kritično zapne da se gubi samo ona s piokom, a ne cijeli sistem). Neki vezuju i drugu mrkvu, metar iznad prve, tako da na sistemu imaju ukupno 3 varalice (peškafondo i 2 mrkve) različitih boja, tražeći kod lignje šansu u širokoj ponudi. Za boju varalice vrijedi sve isto kao i za peškafondo. Mrkve se koriste i u konstrukciji s olovom umjesto peškafonda. To je posebno korisno na terenima na kojima puno zadiva. Mrkva se može koristiti u lovu u pokretu na konstrukciji namijenjenoj skosavici, kao i u lovu s kraja (otežana dodatnim olovcem), međutim, daje lošije rezultate od skosavice, jer skosavica ima onaj karakteristični zakrivljeni oblik koji daje poseban rad kod horizontalnog skosanja.
Kronološki najmlađa od svih je varalica za panulivanje, koju kod nas često zovu rapala, prema najpoznatijoj firmi koja izrađuje ovakav tip varalica. To je ustvari klasični vobler koji umjesto rampina ima na kraju vijenac s iglicama. Rapala je izrađena od plastike ili plastificirane balze, oblika istoga kao Rapalin Original (danas već legendarni model varalice za lov grabežljivica).Rapala se koristi za panulivanje liganja, a najbolje radi pri brzinama od 1,5 - 3 čvora. Vezuje se obično na 5-10 metara dug predvez najlona debljine 0,30 mm. Potom slijedi zungulin koji je spoj s osnovom nešto veće debljine. Može se loviti sa i bez olova. Neki stavljaju čak 300 grama olova što se pretvara u tešku panulu za lignje. S takvom panulom se može loviti i na dubinama većim od 15 m. Meni takav lov nije zanimljiv pa stavim na osnovu odmah iza zungulina prema motovilu samo par olovnica ukupne težine 30-50 grama. U more ispuštam 30 metara osnove, a vozim brzinom od oko 2,5 čvora. Varalica mi roni oko 2,5-4 metra, ovisno o brzini, a lovim na dubinama od 3 - 9 metara. Rapalom se lovi od zalaza sunca, u sumrak, noću po mjesečini i ujutro u svitanje. Vozi se jednoličnom brzinom, bez skosanja, a zbog žlice (plastičnog jezika) rapalin rad (teturanje) privlači lignje koje su se došle hraniti u kraj (od 2-10 m dubine). Boje su najbolje narančasta i zelena s tigrastim leđima. Panulom se u prosjeku love največe lignje, česte su one od 70-80 deka, a nisu rijetke ni šlape od preko kila. Neki neće vjerovati, ali ima situacija u kojima rapala čak plaši lignju! Lignja je tu, ali joj rapalin rad nikako ne paše. Tome se može doskočiti tako da umjesto rapale spustite skosavicu, i vozite jednoličnom brzinom oko 1,5-2 čvora obavezno bez skosanja.
Poznavanje vrsta varalica i njihovih karakteristika je važno da bi se znalo koju varalicu u kojem trenutku primjeniti. Tako se postižu najbolji rezultati, jedini je bed to što ćete morati prati brod od crnila. Nadam se da ovaj tekst otklanja neke nedoumice i da će doprinjeti u punjenju jupolke lignjama!.
Eto nadam se da sam riješio neke nedoumice!
Sva prava pridržana. All rights reserved. Copyright © 2009-2012 Marin Huzjak