Brojni su oni među vama dragi čitatelji koji su s našim morem još od najranijih dana uspostavili poseban, prisan odnos. Opojan sklad, varljiva ćud i tajanstvenost Jadrana malo će koga ostaviti ravnodušnim. Naravno, svatko privrženost moru izražava na svoj način. Jadransko more sa svojih 718 otoka i otočića, 389 hridi i 79 grebena nudi čitav niz mogućnosti kojim mu čovjek može izraziti zasluženo poštovanje. Sportski ili rekreacijski ribolov, plivanje, ronjenje ili brodarenje (nautika) samo su neke od aktivnosti koje nas uspješno odvraćaju od stresne svakodnevnice istovremeno nas povezujući s ovim jedinstvenim biserom prirode. Međutim, unatoč prividnoj blagonaklonosti, Jadran u dubinama ljubomorno čuva uspomenu na mnoge sudbine koje od paleolitika naovamo svjedoče dinamičnu i nikada prekinutu nit čovjekove prisutnosti na svojim obalama. Ovim ću tekstom nastojati vama, čitateljima Podvodnog.hr-a, ukratko predstaviti razvoj podmorske arheologije kod nas, s osvrtom na antičke brodolome u podmorju dalmatinskog arhipelaga, odnosno zadarskog, šibenskog i splitskog akvatorija.
Podatke o prvim arheološkim nalazima u tzv. „plitkom moru“ jadranskog podmorja nalazimo u djelu istarskog kartografa Petra Kopića (tal. Pietro Coppo, lat. Pietrus Coppus) - Del sito de Listria (O Istri) tiskanom 1540. godine u Veneciji. Osim opisa podmorskih nalaza na području Simonovog zaljeva, Savudrije, Vrsara i uvale Barbariga, ovaj nam prominentni građanin talijanskog podrijetla u nasljeđe ostavlja i prvi regionalni opis, te kartografski prikaz istarskog poluotoka. Nešto više od stotinu godina poslije, 1655. njegova je zapažanja potvrdio i novigradski biskup Giacomo Filippo Tommasini. Pionire arheoloških istraživanja istarskog podmorja u to vrijeme predstavljaju obrazovani pojedinci iz visokih društvenih slojeva koji nadahnuti renesansnim duhom u pronađenim predmetima prepoznaju određenu kulturnu, ali i materijalnu vrijednost. Diljem obale istočnog Jadrana, te u rijekama i jezerima njene unutrašnjosti, ljudi uočavaju antičke ulomke sakralnih i javnih građevina - vila, rezidencijalnih zgrada, industrijskih postrojenja, zatim grobnih mjesta (sarkofazi), itd. Potopljeni djelovi arhitekture mamili su poglede mnogih prolaznika kroz stoljeća. Ti su lokaliteti, nažalost, postali plijenom različitog profila ljudi. Prva sustavna, protoznanstvena istraživanja podmorja sjevernog Jadrana, nakon renesasnog perioda, imamo tek u XIX., te početkom XX. stoljeća. Naime, sve veći broj lako uočljivih potopljenih antičkih nalaza i lokaliteta pobuđivao je maštu mnogih rezultirajući pritom bogatom znanstvenom produkcijom na temu. Iz spomenutog perioda posebno se ističu Pietro Kandler, Anton Gnirs, te Attilio Degrassi. Ovaj posljednji uspijeva obići, popisati i opisati većinu istarskih podvodnih lokaliteta, dokumentirajući ih pritom u studiji pod nazivom I porti romani dell Istria (Rimske luke u Istri).
Dokumentacija arheoloških lokaliteta južnog dijela Jadrana u razdoblju prije XVIII. stoljeća ne postoji. Njihovi su prvi opisi zabilježeni su tek 1716. godine na inicijativu dubrovačkog nadbiskupa Ivana Krstitelja Konvetata (tal. Giovanni Battista Conventati), a odnosili su se na antički Epidaur (Cavtat). Vitaliano Donati, talijanski prirodoslovac koji se zanimao za jadransku floru i faunu u svom djelu Della storia naturale marina dell Adriatico (Povijest morskog života u Jadranu) usputno nabraja lokalitete plitkog mora u Diklu, Zadru, Stupici na Žirju, Visu i dr. Donatov učenik Alberto Fortis u djelu Viaggio in Dalmazia (Put po Dalmaciji) tiskanom 1774. godine u Veneciji, spominje antičke nalaze u Zadru, Ninu, Prevlaci, Prukljanskom jezeru, Makarskoj i selu Vid nedaleko Metkovića. Osim što je prvi opisao konkretan nalaz pronađen u dubinama neke hrvatske rijeke (mramorni arhitrav iz Krke), spomenuti Padovljanin ostavio nam je i prvi detaljni opis antičkog brodoloma koji je s teretom amfora završio na dnu mora nedaleko Sućurja na Hvaru. John Strange, britanski prirodoslovac i arheolog, koristi Fortisove bilješke, te ih u vidu dvaju znanstvenih članaka objavljuje 1775. i 1779. u prvom britanskom arheološkom časopisu Archaeologia u izdanju londonskog društva za starine (Society of Antiquaries of London). Članak koji je Strange objavio u prvom broju bavio se analizom nalaza potopljenog rimskog pločnika u Zadru i već spomenutog arhitrava iz Krke. Taj je članak ujedno i prvi objavljeni tekst o hrvatskim podvodnim nalazima u nekom arheološkom časopisu.
Frane Bulić, vjerojatno naš najzaslužniji arheolog, čovjek koji je čitav život posvetio proučavanju hrvatskih starina, još u svojstvu ravnatelja splitskog Arheološkog muzeja primjećuje i detaljno opisuje podmorske nalaze kod Novalje i Caske na Pagu, Ugljanu, uvali Splitskoj na Braču, u rijeci Cetini (neolitska sjekira, zbog rijetkosti posebno vrijedan nalaz), te one u salonitanskom zaljevu. Nakon što je Anton Steinbuchel von Rheinwall, profesor arheologije i ravnatelj carskog muzeja u Beču još 1818. opisao antičke sarkofage u plitkom moru uz zapadnu obalu Vranjica, Frane Bulić od Središnje pomorske uprave u Trstu 1899. traži da mu se na raspolaganje dadne – ronioc. S obzirom da je prvo ronilačko odjelo načinjeno 1865. (Francuzi Benoit Rouquayrol i August Denayrouze), Bulićeva inicijativa predstavlja prvi pravi pokušaj znanstvenog istraživanja podmorskih arheoloških nalaza u Hrvatskoj. Tim se istraživanjem nastojalo utvrditi dokaze za tezu o kontinuiranom poniranju istočne obale Jadrana, a kako od antičkih vremena nisu premještani, pronađeni i opisani sarkofazi itekako su poslužili svrsi.
U vremenu pred, te neposredno nakon svjetskih ratova (1918.-1945.) nije bilo značajnijih arheoloških intervencija pod morem. Njihov uzlet je očekivano primjetan tek od šezdesetih godina prošlog stoljeća kada razvoj podmorske tehnologije omogućava brži i lakši pristup lokalitetima. Upravo se u tom razdoblju počelo s prvim koordiniranim akcijama zaštite kulturne baštine u dubinama hrvatskog Jadrana.
Broj od nekoliko stotina do sada detektiranih antičkih olupina u našem podmorju ne iznenađuje. Intezivne ekonomske, političke i kulturne veze koje stanovnici jadranskih obala i otoka njeguju još od najstarijih vremena, dobrim se dijelom potvrđuju upravo kroz pomorske havarije, odnosno brodolome. Neovisno o razdoblju, tipu broda, karakteru tereta koji je prenosio ili okolnostima pod kojima je završio na dnu mora, svaki je brodolom jedinstven izvor podataka o plovidbenim rutama, kulturnim utjecajima, navalnoj tehnologiji, graditeljstvu i pomorstvu uopće. S obzirom da je tema ovog članka prije svega antički brodolom, korisno je čitatelju reći da se radi o nalazima uglavnom ilirske, grčke i rimske provinijencije iz perioda od 1200. pr.n.e. do oko 500. n.e. U tipičan asortiman arheoloških nalaza na koji nailazimo istražujući antičke brodolome spadaju dijelovi brodskih konstrukcija (uglavnom se radi o drvenim kosturima s ostacima olovne oplate, čavala i sl.), plovidbeni pribor (sidra i olovne prečke, dijelovi olovnih pumpi, balastno kamenje, dubinomjeri), brodsko naoružanje, kuhinjska oprema (keramičke peći, žrvnjevi, roštilji, ostaci brodskih ognjišta, te kuhinjsko uporabno posuđe), sekundarni pribor (žrtvenici, olovni utezi za ribolov, tesarski alati), te raznovrsni teret (amfore, tegule, kameni blokovi, sarkofazi, statue, uporabno i stolno posuđe). Nažalost, u hrvatskom dijelu Jadrana samo je desetak antičkih brodoloma odoljelo zubu vremena i nesavjesnim pljačkašima, dok ih je najveći broj devastiran.
Zadarski je akvatorij s istočne strane omeđen slabo razvedenom obalnom linijom (iznimke su manje potopljene udoline poput Stare luke ili Foše), a sa zapadne arhipelagom s nešto više od stotinu većih i manjih otoka – Ugljana, Pašmana, Dugog otoka, Rave, Iža, Zverinca, Sestrunja, Oliba, Silbe, Ista, Molata, Premude i dr. Primorsko područje ovog akvatorija, građeno od tercijarnog vapnenca i nepropusnih flišnih naslaga, u antičkom dobu predstavlja jedno od infrastrukturno najrazvijenih dijelova starog svijeta. Dinamični društveni odnosi preslikavaju se kroz prizmu materijalne ostavštine željeznodobnih etničkih grupa poput Liburna i Rimljana koji su itekako prepoznali topografske prednosti ovog kraja. Naime, zahvaljujući spomenutim narodima i tragičnim sudbinama njihovih moreplovaca možemo naslutiti razmjere trgovačke razmjene, ali i rekonstruirati glavne prometne pravce, odnosno plovidbene rute u zadarskom akvatoriju. Zasluge za zaštitu, prezentaciju i znanstvenu valorizaciju podmorskih nalaza zadarskog akvatorija pripadaju prije svega Arheološkom muzeju i Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zadru od kojih svakako treba istaći pionira podmorskih istraživanja u nas – dr.sc. Zdenka Brusića. Dotični je arheolog 1966. godine otkrio dvije olupine antičkih brodoloma iz II. st.n.e. kod rta Kremenjače u Zatonu. Tom je prilikom ubicirana i luka antičke Aenone (Nin), inače važnog rimskog uporišta u sjevernoj Dalmaciji. Na lokalitetu su pronađeni brojni nalazi poput knidske keramike, staklenih boca, gema, keramičkih svjetiljki, drvenih češljeva, nakita i novca, a posebnu pozornost privlači izvrsno očuvan drveni koloturnik .
Otoci sjevernog dijela zadarskog akvatorija poput Molata, Kamenjaka, Silbe i Premude predstavljaju važnu skupinu lokaliteta s vrlo atraktivnim nalazima. U podmorju uvale Pocukmarak na Silbi pronađena je grupa sarkofaga iz IV. st.n.e. Petrokemijska analiza kamenih uzoraka daje naslutiti kako spomenuti sarkofazi potječu s otoka Brača. Iako je većina potopljenih sarkofaga sačuvana fragmetarno, neki su od njih gotovo netaknuti. Njihov današnji položaj na dnu uvale struka objašnjava naknadnom intervencijom u kasnijem razdoblju kada su ti sarkofazi poslužili kao građevinski materijal za izgradnju manjeg gata. Na Grebenima kod Silbe pronađen je 2000. godine na 34 m dubine rimski teretni brod iz prvog stoljeća n.e.
Zaštitna istraživanja ovog lokaliteta izvedena su pod vodstvom ravnatelja zadarskog Arheološkog muzeja i dugogodišnjeg voditelja Odsjeka za podvodnu arheologiju FF-a u Zadru dr.sc. Smiljana Gluščevića. Nalaz je značajan stoga što predstavlja najbolje uščuvanu olupinu antičkog brodoloma u Jadranu. Naime, od kostura broda za koji se pretpostavlja da je bio dug oko 20-ak metara, istraženo je prvih petnaest metara od pramca i tom je prilikom pronađeno oko pedeset odlično sačuvanih rebara brodske konstrukcije čiji gust raspored daje naslutiti teretnu funkciju plovila. Osim toga, pronađen je dio vanjske i unutrašnje oplate, baza jarbola ili potporanj palube, olovni dubinometar, ostaci brodske crpke, te brodski teret sačinjen od gomile lomljenog kamena i amfora tipa Dressel i Kingshole. Nadalje, u podmorju kod naselja Brgulje na Molatu pronađen je brodolom s teretom građevinskog materijala za izradu krovnih konstrukcija, odnosno tegula i imbreksa. Na širem području zadarskog akvatorija, podmorje čuva još nekoliko sličnih nalazišta.
Posebnu pozornost u ovom dijelu našeg podmorja privlači najveće rimsko naselje nedaleko Caske na Pagu – stara Cissa. Podmorje unaokolo ovog, u antičko doba vjerojatno hodočasničkog punkta, obiluje arheološkim materijalom među kojim se ističe brodolom tzv. šivane brodice (izraz koji označava tehniku spajanja drvenih platica na oplati broda metodom šivanja). Šivana brodica iz Caske očuvana je u dužini od osam metara na dubini od 1,8 m. Nalazište je zadnji put istraženo 2010. godine pod vodstvom dr.sc. Irene Radić Rossi s Odsjeka za arheologiju FF-a u Zadru, te Giulie Boetto iz francuskog CNRS-a – Centre Camille Jullian. Prilikom istraživanja pronađen je dobro očuvan dio brodskog trupa s teretom od lomljenog kamena, te drveno sidro – izniman i vrlo rjedak nalaz i na širem području Mediterana. Osim do sad opisanih podmorskih lokaliteta valja spomeniti i onaj u uvali Vlaška Mala na istočnoj obali Paga (Podvelebitski kanal) gdje je bivši Župan Ličko-senjske Županije Dražen Peranić, 2004. godine slučajno otkrio brodolom s oko stotinu amfora tipa Lamboglia. Osim spomenutih amfora, lokalitet datiran u razdoblje I. st.n.e. iznjedrio je na svjetlo dana i olovne prečke sidra, dubinomjer, žrvanj za pšenicu, te različito uporabno posuđe.
Za razliku od zadarskog, šibenski akvatorij karakterizira vrlo razvedena obala koja omeđuje njegov istočni dio, te otoci i otočne skupine – Kornati, Zlarin, Žirje, Prvić, Kaprije, Krapanj, Murter, Tijat i dr. Brdsko-planinski prostor izgrađen uglavnom od vapnenca i krednih dolomita, od kraja brončanog i sve u željezno doba dominantno nastanjuju ilirski narod Dalmata, koji je zbog svog otpora romanizaciji postao eponim balkanske provincije Dalmacije, te naravno Rimljani. Intezivne trgovačke veze i značaj plovidbenih pravaca u ovom akvatoriju potvrđene su, jednako kao u slučaju zadarskog akvatorija, desecima brodoloma i ostalom arheološkom građom. Nažalost, razvoj spužarstva i koraljarstva krajem XIX. st. i početkom XX. st. na Murteru, Krapnju i Zlarinu rezultirao je devastacijom najvećeg broja podmorskih lokaliteta u šibenskom akvatoriju. Spužvari i koraljari opremljeni skafanderima sa gumenom cijevi za dovod zraka bili su tako prvi svjedoci bogatstva murterskog podmorja, koji su u teškim, olovnim cipelama, nijemo koračali po morskom dnu na dubini i do 60 m. Oni su, kao prvi glasnici o podmorskoj arheološkoj baštini započeli i s često pretjeranim opisima viđenih predmeta koji su kod drugih pobuđivale maštu o basnoslovnom blagu. Jedno od tih, devastiranih nalazišta, je i ono kod rta Plavac na istočnoj obali otoka Zlarina. Uz pomoć lokalnog stanovništva, pokrenuto je 1971., na inicijativu Muzeja grada Šibenika, arheološko istraživanje tog dijela zlarinskog podmorja. Na dubini od trideset metara pronađen je drveni brod dužine 30 metara datiran na početak I. st.n.e. Prilikom istaživanja otkriveni su ostatci brodske konstrukcije, opreme – dva inkrustrirana željezna sidra, koloturi, olovni utezi za mjerenje dubine, te teret od hispanskih amfora tipa Dressel. Osim toga, pronađeni su i brojni ulomci kvalitetnog, aretinskog posuđa uvezenog iz Italije tzv. terra sigillata, te nekoliko uljanica. Ništa bolje od zlarinskog, nisu prošli ni lokaliteti u podmorju kod hridi Čavline i plićine Mijoke. Roneći u podmorju murterskog mora, njemački je državljanin sasvim slučajno 1998. otkrio, te nadležnim institucijama odmah i prijavio brodolom kod Čavline.
Zaštitna istraživanja trajala su punih pet godina, a lokalitet je u potpunosti dokumentiran i istražen 2005. Tijekom rekognosciranja lokaliteta pronađeno je 59 amfora tipa Lamboglia, jedna punska amfora tipa Dressel, te jedna južnoitalska tipa Brindisi. Osim amfori pronađen je brodski žrvanj, olovne prečke sidra, fina keramika uporabnog posuđa i teret broda koji su činila tri velika, željezna sidra. Na zaključak da je brod prenosio sidra upućuje njihov položaj u odnosu na olupinu. Najinteresantniji nalaz pronađen na ovom lokalitetu je brončana aplika sa stiliziranom glavom patke. Oba su nalazišta, Čavline i Mijoke, sustavno pljačkana desetljećima, a što se plićine Mijoke tiče, osim drvene konstrukcije broda i pojedinih dijelova brodske opreme nije ostalo mnogo. Na svu sreću, u uvali Koromašna na otoku Žirju pronađen je 2006. odlično sačuvan brodolom iz II. st.n.e. s teretom amfora tipa Dressel i Riley. Zbog izvanrednog stanja očuvanosti lokaliteta, voditelj istraživanja dr.sc. Mario Jurišić, a uz pomoć Ministarstva kulture, uspijeva zaštititi ovo nalazište podvodnom, željeznom ogradom. Trenutno u podmorju pod jurisdikcijom Republike Hrvatske, postoji ukupno osam zaštićenih podmorskih lokaliteta.
Broj od nekoliko desetaka relativno dobro očuvanih antičkih brodoloma u podmorju splitskog akvatorija upućuje na vrlo dinamičnu pomorsku tradiciju ovog kraja. Plovidbeni pravci koji su tekli usporedo s razvedenom obalom u oba smjera prolazili su vrlo atraktivnim arhipelagom sačinjenim od vapnenačkih, laporastih i pješčanih otoka - Šolte, Čiova, Brača, Hvara, Visa, Korčule i dr. Za razliku od zadarskog i šibenskog akvatorija, ovaj splitski, osim Ilira – Dalmata i Rimljana, od IV. st.pr.n.e. naseljavaju i Grci. Nalazi keramike, novca i drugih predmeta helenske produkcije daju naslutiti da u našim morem ovaj narod plovi još od VII. st.pr.n.e. Najviše antičkih brodoloma pronađenih u podmorju splitskog akvatorija nalazi se u neposrednoj blizini lučkih središta i kamenoloma.
Uvala Sutivan na Braču skrivala je do 2008. godine rimski brodolom iz I. st.n.e. na dubini od 32 m. Na lokalitetu veličine 40 m2 pronađeno je sedam sarkofaga, dva kamena poklopca, jedna kamenica s vidljivom perforacijom, devet kamenih blokova, te jedan stup kružnog presjeka. Pretpostavlja se, s obzirom na situaciju in situ, da je većina pronađenog tereta bila jednako raspoređena i onda kada ga se ukrcalo na brod, s iznimkom kamenice koja se prilikom potonuća broda jednostavno otkotrljala. Drvena konstrukcija brodoloma, kao ni ostali popratni nalazi koji bi poslužili za vjerodostojniju dataciju lokaliteta površinskim rekognosciranjem 2008. nisu pronađeni, međutim, u kasnijim istraživanjima ovog lokaliteta provedenim u razdoblju od 2010. do 2012. u dubljem su sloju mulja nađeni konkretni nalazi od kojih se posebno ističu manja nadgrobna ploča tzv. stela i koštana kockica za bacanje. Ronioci podvodno-istraživačkog kluba „Mornar“ iz Splita su 2012., uz neizbježnu suglasnost splitskog Odjela za zaštitu i očuvanje povijesne baštine Ministarstva kulture RH, izvadili nekoliko amfori pronađenih u podmorju kod Crkve Gospe od Prizidnice na južnoj strani Čiova. Taj je brodolom poznat još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je pod vodstvom dr.sc. Nenada Cambija iz splitskog Arheološkog muzeja, provedeno i zaštitno istraživanje. Nadalje, u splitskoj uvali Spinut pronađene su 1958. hispanske amfore tipa Dressel, a naknadnim sondiranjem lokaliteta otkriveno je da se radi o ostacima antičke obale. Naime, u antičko su doba ostatke keramičkog posuđa često koristili za drenažu terena. Antički brodolomi u splitskom akvatoriju pronađeni su još kod otočića Šćedra i u uvali Stori Stoni na Paklenim otocima kod Hvara, zatim kod rta Izmetišća, u uvali Petrov bok zapadno od grada Hvara, te u uvali Dubokoj kod Jelse. Brodolom s kraja II. i početka I. st.n.e., pronađen u uvali Veloj Svitnji na Visu, najveći je do danas istražen podmorski lokalitet u Hrvatskoj.
Prva istraživanja, koja od 1972. godine vodi Arheološki muzej u Splitu, rezultirala su pronalaskom velikog broja arheološkog materijala. Na dubini od 35 metara pronađen je izvrsno očuvan rimski brod dužine 16 metara s potpuno čitavim teretom amfora. Naime, s morskog je dna prilikom posljednje ekspedicije izvađeno 548 amfora tipa grčko-italskog i Lamboglia, te mnoštvo cijelih, keramičkih posuda, dvije uljanice, brončana posudica na dugačkom dršku, dva loše sačuvana primjerka rimskog, brončanog novca i tri olovna utega. Sveukupan broj nalaza na ovom podmorskom lokalitetu broji oko tisuću amfora čiji se veći dio danas može vidjeti izložen u prostorijama viškog Arheološkog muzeja u tvrđavi Batarija.